Automatizacija i razvoj veštačke inteligencije menjaju tržište rada, ali ne pogađaju sve grupe podjednako. Najugroženiji su radnici u rutinskim i fizičkim poslovima – sektorima gde se često zapošljavaju mladi muškarci radničke klase.
U novoj knjizi Ričarda Gejtera sa Univerziteta u Kardifu analizirano je kako ovi muškarci doživljavaju rad, muškost i budućnost u vreme kada mašine preuzimaju sve veći deo poslova. Njegova istraživanja pokazuju da postoji jaz između poslova koji nestaju, mera koje vlade predlažu i identiteta onih koji od takvog rada žive.
Poslovi u fabrikama i drugim manuelnim delatnostima među prvima su na udaru automatizacije, jer se lakše zamenjuju mašinama. Suprotno tome, zanimanja koja zahtevaju socijalne i emocionalne veštine – kao što su negovateljice, medicinske sestre ili savetnici – manje su ugrožena. Ovakvi poslovi često se povezuju sa ženskim osobinama i zato ih mnogi muškarci iz radničkih sredina ne doživljavaju kao „svoje“.
Britanska vlada promoviše programe doživotnog učenja i digitalne obuke, ali sociolozi sumnjaju da će to biti dovoljno. Kod mnogih mladih muškaraca privlačnost fizičkog rada potiče iz porodičnih i lokalnih tradicija. Odrastaju uz očeve i rođake koji su radili fizičke poslove, pa takva zanimanja vide kao prirodan izbor i potvrdu muškosti.
Istovremeno, školsko obrazovanje i poslovi u uslužnom sektoru često se posmatraju kao „ženski“ i manje vredni. Ipak, istraživanje pokazuje da dolazi do promene. Neki mladi muškarci iskazuju interesovanje za drugačije karijere – poput kuvara, spasilaca ili medijskih profesionalaca. Takva promena najčešće nastaje kroz „prekid“ u razmišljanju, kada neko iskustvo ili osoba promene dotadašnje stavove.
Jedan od ispitanika, na primer, odlučio je da postane kuvar nakon što je naučio da kuva sa svojom bakom. To ga je podstaklo da razbije stereotipe o „muškim“ poslovima i pronađe drugačiji oblik izražavanja.
Ovi primeri pokazuju da mladi radnici nisu nužno zatvoreni prema obrazovanju. Oni biraju ono što smatraju korisnim za svoj cilj, a odbacuju ono što im deluje nepotrebno.
Gejter upozorava da programi digitalne obuke neće uspeti ako zanemare kulturne i društvene faktore koji oblikuju karijerne izbore. Za mnoge mlade muškarce fizički rad ostaje važan deo identiteta, pa su potrebni programi koji spajaju praktične veštine sa modernim tehnologijama.
Rešenje vidi u lokalnim programima, mentorstvu i obrazovanju prilagođenom potrebama zajednice. Jednako je važno promeniti i narativ o tome šta znači biti muškarac i šta znači raditi.
Automatizacija ne mora izbrisati generacije mladih radnika. Ako se društvo prilagodi njihovim potrebama, budućnost rada može biti inkluzivna i za njih.
